Kad sam bio mali, emocije su mi bile… intenzivne.
Plakao sam zbog reklame za sir. Smijao se do hiperventilacije. Znao sam vrištati od radosti. Ili tuge. Ponekad i od ničeg, čisto da provjerim jel’ još sve radi.
Moje roditelje to je... zbunjivalo.
Tata bi rekao: „Ajde diši, nije to ništa.“
Mama bi rekla: „Ti sve tako duboko proživljavaš. Ko’ da si akvarij.“
Kad sam napunio 12, poklonili su mi Feelix™ — narukvicu za emocionalnu regulaciju.
Pisalo je: “Prvi nosivi asistent za osjećaje — za malu i veliku djecu.”
Tata je rekao: „Eto, sad znaš kad je stvarno.”
Mama je rekla: „Kad zasvijetli plavo, samo duboko udahni i pomisli na more.“
Uređaj ima LED lampice i sustav notifikacija:
Plavo svjetlo: tuga. Udahni. Smiri se.
Crveno treptanje: ljutnja. Stop. Razmisli.
Zeleno: veselje. Uživaj… ali ne previše.
Sivo svjetlo: emocionalna neodređenost. Vraćanje na tvorničke postavke.
Aplikacija je brzo evoluirala. Sad uključuje:
“Diskretni način za tugovanje u uredu.” (Tiha vibracija i poruka: “Samo gledaj kroz prozor. Nitko ne zna.”)
“Mod za obiteljske ručkove.” (Automatsko poništavanje ljutnje. Podsjetnik: “Ne raspravljaj s tetom Gordanom.”)
“Što reći kad osjetiš previše™” – generira neutralne rečenice poput: „Zanimljivo razdoblje.“ ili „Dosta promjena, ali idem dalje.“
Jednom mi je aplikacija poslala čestitku:
“Bravo! Uspješno ste neutralizirali 87% emocija ovog tjedna.”
U srednjoj školi sam bio poznat kao „onaj koji uvijek zna kako se osjeća“.
Zapravo sam samo znao kako se osjeća moj gadget.
Jednom me cura pitala: „Što osjećaš kad me gledaš?“
Pogledao sam zapešće. Zasvijetlilo zeleno.
Rekao sam: „Sistem kaže: lagana euforija.“
Bila je oduševljena. Ja — zbunjen.
Ljudi su rekli da sam smiren.
Rekli su: „Ti si tako uravnotežen.“
Ja sam mislio: „Ne, ja sam samo softverski ažuriran.“
Onda — rođendan prijatelja. Ljudi pjevaju. On se rasplače. Netko ga zagrli.
Ja stojim. Gledam.
Pogledam na zapešće.
Ništa.
Pritisnem dugme.
Nema signala.
Nema boje.
Nema smjernice.
Panika. Bez vibracije. Bez svjetla.
Samo… mene.
Stajao sam kao da mi je netko ugasio Wi-Fi duše.
Netko me dotaknuo po ruci i pitao: „Jesi oke?“
Htio sam reći: „Ne znam.“
Ali nisam.
Samo sam kimnuo. Naravno.
I ovaj put… nisam znao ni tko kima, ni zašto.
I nije bilo nikog da mi kaže što to znači.
Osim mene.
Možda.