„Znaš, mislim da imam crni pojas u ubijanju biljaka,“ rekao je Petar, zureći u sasušenu mentu na prozoru svog stana. „Ako biljke imaju duše, ja sam im karma.“
Sjedeći s kavom u jednoj ruci, cigaretom u drugoj, trećim se krakom češao po glavi (ili po bradi, ovisno o kutu gledanja), a četvrtim pokušavao ne dirati ništa važno. I dalje mu nije bilo jasno kako uspijeva uništiti i sukulent. Bio je to sedmi pokušaj oživljavanja mente.
„Možda stvarno nešto nije u redu sa mnom. Ili s biljkama. Ali vjerojatnije sa mnom.“
Tog dana odlučio je promijeniti stvari. Krenuo je u biljni wellness — rasadnik u kvartu koji se reklamirao kao „spa za biljnu dušu i dušu vlasnika“.
Ušetao je među police pune zelenila i raznih preparata s imenima poput „Reinkarnacija u spreju“ i „Fotosinteza plus“. Uzeo je neki eliksir za oživljavanje i stao na blagajnu.
Dok je izvlačio novčanik, začuo je glas.
„Ovaj krak na glavi mi se čini dosta sluzav, tko zna što je on sve pipao s tim krakom danas. Sad ziher moram prat kosu.“
Petar se stresao. Pogledao iza sebe — nikoga.
Pogledao ispred sebe — blagajnica se smiješi profesionalno.
Pogledao svoje krakove — jedan je bio nježno naslonjen na njezinu kosu.
U tom trenu osjetio je nešto neobično. Kao da mu je svijest procurila van i počela slušati misli drugih. Ili je samo bio jako paranoičan, što nije isključeno.
„Ovaj lik sa krakovima mi ne izgleda kao da zna što radi. Neću mu ni reći da postoji bolji i jeftiniji proizvod od ovog kojeg je izabrao.“
Brzo je maknuo krak s njezine glave. Osjećao se razotkriveno, kao da ga je netko skinuo do gaća usred javnog prijevoza.
„Pa dobro, zar ja stvarno izgledam kao takav papak? Ili… krakak, da budem točan. Kaj ja radim uopće ovdje? Došao sam oživjeti mentu, a sad ubijam vlastito dostojanstvo.“
Vratio se kući, stavio eliksir pokraj umiruće biljke, ali nije ga upotrijebio. Samo je sjeo i gledao kroz prozor. Ili kroz sebe.
Tad je opet čuo glas. „Baš mi je ovo tužno. Mogao je barem pokušati. Možda bi mu i uspjelo, tko zna.“
Petar se ukočio. Ponovno brojanje krakova — jedan fali.
Pogledao dolje — krak puzi ispod stolice. Pratio ga je pogledom: oko stolca, uz zid, iza štoka…
Kada je podigao pogled…
…mazio je frižider. Nježno. Kao da tješi samu hladnoću postojanja.
Dugo je gledao prizor. Onda se nasmijao. Lagano. Tužno. Pomireno.
„Možda bih stvarno trebao obratiti više pažnje na to gdje mi krakovi završavaju... A možda i na to gdje im počinje glava.“