Nikad nisam volio konflikte. Kad dođe trenutak da nešto kažem, obično mi mozak vikne: „Sad! Reci!“, a usta odgovore: „Ajmo kasnije.“ I tako, kako se nisam znao izraziti riječima — počeo sam to raditi kroz stvari. Preciznije: počeo sam ih skupljati. Poneki bi rekli kompulzivno, ja više volim riječ — arhivski.
Svaki predmet u mom stanu ima svoju priču.
Priču koju nikad nisam ispričao.
Kao onaj čep od koleginog soka — taman kad sam htio reći da mi nije okej da uzima moje ideje, ona je samo rekla: "Ajde, živjeli!"
Ja nisam rekao ništa. Samo sam pokupio čep i stavio ga u kutiju:
„Zadrži osmijeh, progutaj kičmu.“
Ili privjesak koji je susjed Ivan ispustio kad je opet parkirao na dva mjesta.
Htio sam mu reći: „Znaš, nisam proziran — i meni treba mjesto.“
Umjesto toga sam se sagnuo, uzeo privjesak i klasificirao ga pod:
„Šutnja iz praktičnih razloga (živim preblizu njemu).“
Tu je i plastična vilica iz poslovne kantine. Simbol svega što sam progutao jer je „nije vrijedno rasprave“.
Kutija se zove:
„Nema veze (ima veze).“
Muzej je s vremenom prerastao stan.
Počeo sam hodati postrance, poput rakova.
Na balkonu su „Neizrečene kritike s proslava“.
Ispod jastuka „Stvari koje sam trebao reći bivšima, ali sad više nije trenutak (ili ipak jest?)“.
WC školjka više ne može pustiti vodu, jer je u nju upao „Neodgovoreni mail iz 2017.“
I sve je to bilo okej — navika, način života, kolekcija u porastu.
Sve dok nije došla ta prokleta pogrešna dostava.
Plastična vrećica s ručkom. Mirisna. Topla. Puna jela koje nitko nije naručio.
Ja nisam gladan. Ali refleks — znaš onaj, kad samo produžiš ruku i već osjećaš naslov kategorije?
„Tuđe, ali emotivno moje.“
Ali kad sam pokušao otvoriti vrata da je unesem — nisam mogao proći.
Bukvalno. Nema više mjesta.
Svaka rečenica koju nisam rekao je negdje ovdje.
Na polici, pod nogom, tik do onog što sam jednom skoro rekao — pa sam odustao.
I stao sam.
Otvorio sam prozor.
Pogledao van.
Uzeo vrećicu.
I — bacio je. Ne iz bijesa. Ne kao veliki životni čin.
Više kao… prvo nešto što sam napravio. Samo je pala.
Bez glazbe u pozadini. Bez govora. Samo tišina — i malo više zraka u stanu.