Radim u lunaparku. Ne na ringišpilu, ne na onoj ruci smrti, ni na štandu sa šećernom vunom.
Ja radim na platformi za fotografiranje pokraj najluđe vožnje.
Moje je da hvatam trenutke kad ljudi zaborave tko su.
I to stvarno radim temeljito.
Svaki dan gledam ista lica — kako se otvaraju, krive, puštaju.
Zabavno mi je. Ne zato što se smiju, nego zato što se zaborave.
To me uvijek fasciniralo.
Pišem bilješke.
"Par #83: On diže ruke, ona mu se drži za jaknu. Vjerojatna dinamika straha i povjerenja."
"Djevojka u plavoj majici: oči zatvorene, ali osmijeh raste. Mogući primjer spontanog dopuštanja."
"Subjekt na sjedalu 4C pokušava izgledati cool. Treći kadar otkriva unutarnji krik (vidljiv u obrvama)."
Ljudi dolaze po slike. Neki se smiju, neki se zgroze, neki kažu: "Joj, gle mi facu!"
Ja ih gledam. To su njihova lica kad ne misle na to kakva su im lica.
Ja?
Nisam nikad bio na toj vožnji.
Pokušao sam jednom. Stao u red.
Zrak je bio pun uzbuđenja, ljudskih mirisa, znoja i iščekivanja.
Rekao sam si: "Subjekt ulazi u prostor intenzivnog kontakta. Mogući rizik prepuštanja."
Sjeo sam. Ruke na šipku. Duboko udahnuo.
I onda sam pomislio:
"Jesam li zaključao stan? Što ako mi opadne leća? Je li mi ovo odijelo za visoke G-sile?"
Ustao sam.
Pogledao operatera vožnje. Rekao: „Zapravo, imam alergiju na... mehaničko kretanje.“
Zabilježio sam u bilježnicu:
"Subjekt reagira na prisutnost spontanosti blagom panikom. Povlačenje potvrđeno. Opet."
Jednom sam ispod platforme pronašao odbačenu čokoladicu. Netko je, očito, bio previše uzbuđen da bi je pojeo.
Uzeo sam je i stavio na policu kraj monitora. Piše na njoj: „King size emotion.“
Zabilježio sam:
"Ostavljeno u trenutku prepuštanja. Simbol spontanosti. Možda jestiva."
Ponekad, kad ostanem sam, okrenem kameru prema sebi.
Gledam svoje lice.
Neutralno. Simetrično. Pristojno.
Zapišem:
"Subjekt pokušava dokučiti kako izgleda kada 'živi u trenutku'."
"Nema izraza, ali lagano podizanje obrva sugerira ironiju ili mikrodozu tuge."
Ali prošli tjedan… dogodilo se nešto čudno.
Dok sam pregledavao fotke, jedan klinac me uhvatio mobitelom — točno u trenutku dok sam gledao njih.
Zastao je, nasmijao se i rekao:
„Ovaj je baš skroz unutra.“
I otišao.
Ostao sam sjediti.
Ruke u zraku.
Zamrznut.
Nisam znao što to znači.
Nisam imao odmah bilješku za to.
Kasnije sam zapisao:
"Subjekt zatečen neočekivanim ogledalom. Pogled izvana sugerira mogućnost unutarnjeg postojanja."
"Vožnja traje. Subjekt… možda nije isključen."